dobro došli

"Tko sam, što sam?

Ja sam samo sanjar koji sanja

O jednoj ženi,

Kao mnogi drugi na ovoj zemlji.

Ali moj pogled gasne u magli i memli..."

A ti?

Ti si kao kap kiše u pustinji;

Kao toplina sunca na Himelajima;

Kao slamka spasa mornaru koji tone sa brodom;

Ti si ona koja obitava u mojim beskonačnim snovima;

Ti si...

Ti si ona zbog koje se želom u jutro probuditi! 

Jednom ćeš me pitati,koga više volim!

Tebe ili svoj život?

A ja ću reči; Svoj život!

Ti ćeš se okrenuti i otiči,

I nikada nećeš saznati,

Da si ti,

Moj život!!!

Paragvaj je Paragvaj!

I san je san.

Nema spavanja!

Dole je dole.

Gore je odozgo!

Tavan je sa one strane

Podruma.

Vino sipamo u čaše.

Ljubav u srca.

I čaše sipamo u ljubav.

Sve modrp, žuto i zeleno.

Plavo u bijelim tonovima.

Noć pada.

Laste lete, kad polete.

I laste noću padaju.

Ljubav u srce,

Tebe u mene.

Kao lastu me gore,

Te odozdo.

Paragvaj je Paragvaj.

I "Volim te" je "Volim te",

Kad me baš pitaš!

                                         ( ja se pretpostavio  0:41)

 Odlutas ponekad i sanjam sam
priznajem ne ide, ali pokusavam
i uvek dodje D-moll
spusti se ko lopov po zicama
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i tesko prodje sve to

Jedan D-moll me dobije
kako odes ti u sobi je
glupi D-moll uvek sazna kad je to
uhvati me cvrsto i ne popusta
lud je za tisinom, to ne propusta
vodi me u svoj plavicasti dom

Jedan D-moll me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, sta je tuga
za D-moll

Ponekad te nema i sasvim sam
izmisljam nacin da malo smuvam dan
ali je lukav D-moll
pusti da se svetla svud priguse
saceka poslednje zvezde namiguse
vuce mi rukav, idemo

Plasi me on, gde si ti
hiljadu se stvari moglo desiti
glupi D-moll, za kim tugujem svu noc
uzme me u svoju tamnu kociju
nebo primi boju tvojih ociju
znam taj put, to je precica za bol
jedan D-moll me razvali
neki bi to prosto tugom nazvali
nije to, sta je tuga za D-moll

Ostala je knjiga
sa par neprocitanih strana
i neke stvarcice od Herendi porcelana
jedan pulover u kom si bila
i ostala je ploca Best of Ry Cooder
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao zeljan
dok me bude, moja mila

                            Đorđe Balašević

Vani su padali pijanci, umjesto snijega.

Bio je sječanj, ili januar, ne sječam se više,

Pozvan u tuđi stan, sjedim u njezinoj sobi bez svjetla.

 Ona u opasnoj dobi, a ja, poput pjetla,

Pričam joj pjesme. 

Ona se divila mojim stihovima, a ja sam pio vinjak,

I jedino što je znala reči "Pa to je krasno.",

I meni je sve bilo jasno, i užasno, i strašno, i žao,

I sva bih blaga dao da mi se vrate riječi što sam joj rekao,

Ali, bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina,

I kao da se kaje, rumena od vatre vina,

Plakala je, i nehotići griješila je, milujući jastuk,

Misleći pritom da sam, vuk, koji će skočiti!

A ja sam bio pozvan, ako se ne varam, u ovaj stan,

Tek nešto popiti, i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je gledala tišinu, vatra se jarcala u kaminu,

A ona je pričala o svojoj mački, i o ludnici u diskaću,

I o nekom crnom mladiću, koji ima kola,

I deset milijuna na knjižici!

I meni je sad stvarno sve bilo jasno.

Rekao sam djevojčici, " Pa to je krasno,

To je zaista krasno."

I otišao sak, padajuči sa snijegom po ulici.

                                          E.Kišević

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

Samo me čekaj,dugo,

Čekaj me, i kada žute kiše, noči ispune tugom.

Čekaj, i kada vručine zapeku, i kada mečave brišu,

Čekaj, i kada druge niko nebude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestaju stizati iz daleka,

Čekaj, i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.

Čekaj, i ja ću sigurno doći.

Nemoj slušati kad ti kažu, kako je vrijeme da zaboraviš,

I da te nade lažu.

Nek povjeruju, i sin, i mati, da više ne postoje.

Nek sa tako umore čekati, i svi drugi moji,

I, gorko vino nek piju, za moju dušu kod ognjišta.

Čekaj, i nemoj sjesti sa njima,

I, nemoj piti ništa.

Čekaj me i ja ću sigurno doći.

I sve smrti me ubiti neče.

Nek rekne, ko me čekao nije,taj je imao sreće,

Tko čekati nezna, taj neče shvatiti,

Niti će znati drugi, da si me spasila, ti, jedina,

Čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje znaćemo samo,

Kako preživjeti vatru kletu,

Naprosto,

Ti si čekati znala, kao nitko na svijetu.

                                                      Simonov

Od onolkih žetvi, osta šaka raži,

Od onakve rapsodije, samo šum,

Od riznice iskrenosti, kusur laži,

I nema srce, šta da traži tu.

Prave riječi, kao zvijezde, padnu same,

po svom nikne jogunasti, bijeli krin.

Nekad tražiš poentu, na kraju drame,

A poentu krije, prvi čin.

Glavna lica, naličje i lice, uspomene i sitnice,

Jarko pero, rajske ptice,

Sačuvaj me Bože, njene ljubavi,

Koja žive rane soli, koja kažnjava i voli,

Izbavi me vječnih sumnja i ljubomore,

Koje more dok ne pokore,

Sačuvaj me Bože, njene ljubavi,

Onog ludila i strasti, sam se nikad neću spasti,

Sačuvaj me od ljubavi, kojoj kopni sjaj,

Al mi u nju ne diraj.

Kad na jednu karut staviš, sve što imaš,

Kad su ti sve misli, istoj slici ram,

Kad ne brojiš dal da daješ ili primaš,

Znači da ćeš ostariti sam.

Kad se spusti zavjesa, aplauz slijedi,

Al u jednom trenu, vlada ,mrkli mrak,

U tom času posumnjaš da išta vrijedi,

Život cio, pepeo i prah,

Život cio, samo tuđi dio, dah,

Kad pogriješiš, pa zavoliš više nego što bi smio...

Sačuvaj me Bože...

/Đorđe Balašević-Zdravko Čolić/

P,S, Mojoj prijateljici, koja je negdje tu među vama...

Skrenem kad kad, slučajno il ne,

U onaj sokak, kojim svadbe prolaze.

Do tog ugla, brojim korake,

A od tog ugla dalje, brojim poraze.

Obično s jeseni i kad je oblačno,

Odbjegla sjenka mi se vrati, konačno,

Uzalud mijenjam adrese,

Sam crni vrag mi je donese tu.

I vješto smislim nešto utješno,

U tom sam dobar,

kažu, to, naj bolje znam.

Trudim se, ne uvijek uspješno,

tragove svoje, da sam sebi zavaram.

Obično noću, kad je vjetrovito,

Samoča napusti, svoje korito,

Ta mutna rijeka poplavi poljane sječanja,

U glavi svud

I naprosto se tuge desi,

Jer naprosto si tu gdje jesi,

I naprosto je trista čuda predrasuda,

Sad, između nas.

Kad ljubav umre jedan žali,

Kad ljubav umre, jednom fali,

I bome nije lako, kad naiđe sokakom,

Kojim svadbe prolaze.

Ponekad još, osjetim tvoj dah,

Ko ono nekad, kad se okreneš u snu,

Kao lahor, dirne me na mah,

Kad smo i čaša i ja, prilično pri dnu.

Obično, uvijek i sličnim,

Danima prošlost, se navali ko planina,

Na tom ću vrhu da sazrim,

Jer samo s njega nekad,

Nazrem nas.

I naprosto se tuga desi...

...Ne mogu ti reći koliko sam puta dolazio sam u "Kafanu San" sve dok je nisu porušili...Nije se uklapala u urbanistički plan.Jadna kafana. Sve što je lijepo u nešto se ne uklapa. Ti i ja se nismo uklapali u savremeni život. Ali,u životu koji je čudan i lijep, ja volom što sam te sreo. Svaki je čovijek opterećen svojim posebnostima kao jelka snijegom. Samo tvoje prisustvo uljepšavalo mi je stvarnost...

Kafana san

Prođe ljeto. Opet je novembar.

Kiša pada, pada noć i dan,

Sve je sivo, samo u daljini,

Svjetla gore u "Kafani San"

Njene bašte sad su puste, prazne

Klupe njene usamljene sve,

Samo vjetar hladan preko krova,

Priča vjetru ljubičaste sne.

Sjećaš li se kad smo onda došli,

I kafani dali ime "San"?

Imala si, koliko se sjećam,

Ljubičasti mali kišobran.

Prođe ljeto. Opet je novembar,

Kiša pada. Pada noć i dan.

Od ljubavi ostala je samo,

Mjesečina nad "Kafanom San"

Dijak Vlado

Možeš ti sad pričati šta hoćeš,

Ja znam,

Da si to bila ti!

Prije 30 mjeseci,

I 80 godina.

I poslije 2 dana,

Baš kao i danas...,

Uvijek si bila ti!

Dok sam ljubio,

I plakao...,

Sunčao ruke na vjetru,

Gazio preko sjenokosa...,

Bio sa drugima,

I bio sam,

I snivao,

I budio se,

Uvijek si bila ti!

Jer sam te gledao,

Kao što te vidim sad...,

Kraj ovog istog zida.